Kako smo mi ljudi naučili komunicirati
Jednom davno, puno prije mobitela, računala i interneta, ljudi su imali isti problem kao i mi danas – htjeli su nešto reći drugima. Samo, nisu imali tipkovnice ni poruke koje stižu u sekundi.
Zamislite dječaka iz špilje koji želi reći:
„Ovdje ima hrane!“
Ali nema riječi, nema papira, nema signala.
Pa što učini? Uzme kamen i nacrta sliku na zid špilje. Tako su nastale prve poruke – crteži.
Kasnije su ljudi postali još pametniji. U Egiptu su izmislili hijeroglife – male slike koje su značile riječi. Pisali su ih na kamenu i papirusu. Poruke su bile važne, ali i teške – doslovno!
Prolazilo je vrijeme, a ljudi su se željeli čuti i s onima koji žive daleko. Neki su palili dimne signale, drugi su slali poruke pomoću golubova pismonoša. Golub bi ponio poruku, letio kilometrima i – ako bi imao sreće – stigao na pravo mjesto.
Onda se pojavilo nešto posebno – papirnato pismo. Ljudi su pisali pisma, lijepili marku i ubacivali ih u poštanski sandučić. Ponekad je pismo putovalo danima, tjednima, a ponekad bi se i izgubilo. Ali radost kad stigne bila je velika!
Jednog dana zazvonio je telefon. Ljudi su se mogli čuti odmah, bez čekanja. Bio je to pravi čarobni izum!
A onda… dogodila se velika promjena.
Pojavili su se računala i internet. Nastala je elektronička pošta – e-mail. Poruka je mogla stići za samo nekoliko sekundi! Da bi to bilo moguće, ljudi su izmislili poseban znak – @ (čita se “et” na engleskom jeziku ili na hrvatskom jeziku “pri”). Taj mali znak danas živi u svakoj e-mail adresi.
Danas komuniciramo na mnogo načina. Pišemo poruke, šaljemo e-mailove, razgovaramo glasovnim pozivom ili se čak gledamo videopozivom, iako smo daleko jedni od drugih.
Ali jedno je isto kao i nekad: ljudi i dalje žele dijeliti misli, osjećaje i informacije.
Od crteža na zidu špilje do poruke na ekranu – komunikacija se mijenjala, ali potreba za razgovorom nikada nije nestala.
I zato, svaki put kad pošalješ poruku, sjeti se: ti nastavljaš priču staru tisućama godina.
Poruke koje putuju velikom brzinom
Jednog jutra, Luka je sjedio za stolom i razmišljao.
„Što je učiteljica rekla da sutra donesemo na sat likovne kulture?“
Pokušavao se sjetiti, ali u glavi je bilo prazno.
Mogao je čekati sutra i pitati u školi…
Ali Luka ima računalo. I internet. I prijateljicu Anu.
„Poslat ću joj poruku!“ – odlučio je.
Otvorio je računalo i napisao e-mail. Klik – poruka je poslana.
Ali Luka nije znao hoće li Ana odmah odgovoriti. Možda je na treningu. Možda ruča. Možda još nije otvorila računalo.
I to je važno znati.
Kad šaljemo elektroničku poštu, poruka ne mora biti pročitana odmah.
Zato kažemo da se takva komunikacija ne događa u stvarnom vremenu.
Nakon nekog vremena, Luka je dobio odgovor.
„Treba donijeti pribor za slikanje!“
Stigao je na vrijeme – i Luka je bio sretan.
Ali zamislimo nešto drugo.
Lukin prijatelj Marko danas slavi rođendan.
Luka mu želi odmah reći: „Sretan rođendan!“ 🎉
Ako pošalje e-mail, Marko ga možda neće odmah vidjeti.
Ali ako ga nazove telefonom ili uključi videopoziv, Marko će se javiti odmah. Čut će se, vidjeti i razgovarati u istom trenutku.
To zovemo komunikacija u stvarnom vremenu.
Danas ljudi komuniciraju na mnogo digitalnih načina:
pišu e-mailove,
razgovaraju telefonom,
gledaju se i razgovaraju putem videopoziva.
Svi ti načini zovu se digitalna komunikacija, jer za njih koristimo računala, mobitele, tablete i internet.
Najvažnije je zapamtiti:
E-mail – poruka može doći odmah, ali odgovor može kasniti
Telefonski i videopoziv – razgovor se događa odmah, u stvarnom vremenu
Postoji puno različitih programa kojima možemo održati videosastanak. Neki od njih su MS Teams ili Zoom.
Digitalna komunikacija pomaže nam da budemo povezani – s prijateljima, obitelji i učiteljima – čak i kad nismo zajedno u istoj prostoriji.
I baš kao Luka, i ti svaki dan koristiš digitalnu komunikaciju.
Pametno, brzo i – kad znaš kako – vrlo sigurno.
Kako učimo danas
Jednog dana, baka je gledala kako njezina unuka Sara sjedi za računalom i uči.
„Učiš li ti to ili se igraš?“ – upitala je baka uz osmijeh.
Sara se nasmijala.
„Učim! Gledam video, rješavam zadatke i igram igru koja mi pomaže da zapamtim gradivo.“
Baka se začudila. Kad je ona bila mala, u školi nije bilo ni računala ni tableta. Djeca su pisala po malim drvenim pločicama kredom, a domaće zadaće nosili su učitelju na pregled. Nije bilo udžbenika kakve danas poznajemo.
Kasnije su se pojavili udžbenici i bilježnice. U udžbenicima su učenici čitali važne informacije, a u bilježnice zapisivali ono najvažnije. Učenje je postalo lakše i preglednije. Danas za svaki nastavni predmet postoji udžbenik.
Ali svijet se i dalje mijenjao.
Razvojem informatike i računala pojavili su se novi načini učenja. Neke stvari nije moguće pokazati samo na papiru. Kako prikazati pokret, zvuk ili promjenu kroz vrijeme? Zato su nastali digitalni obrazovni sadržaji.
Digitalni obrazovni sadržaji mogu biti:
tekst,
slike i fotografije,
zvuk,
animacije,
kratki filmovi,
igre za učenje.
Sve to pomaže učenicima da lakše razumiju i zapamte gradivo – i da učenje bude zanimljivije.
Uz udžbenike danas postoje i obrazovni programi na internetu. Na posebnim mrežnim stranicama, poput e-sfere, učenici mogu pronaći dodatne digitalne sadržaje uz svoj udžbenik. Tamo mogu vježbati, ponavljati gradivo i učiti kroz igru.
Takvi sadržaji ne zamjenjuju učitelja ni udžbenik, ali ih nadopunjuju i pomažu učenicima da uče na moderan način.
Sara je na kraju zatvorila računalo i rekla baki:
„Najbolje je kad učimo na više načina – malo iz knjige, malo iz bilježnice, a malo uz pomoć računala.“
Baka se složila.
Učenje se mijenja, ali znanje koje steknemo – ostaje.
Kako pronaći pravu informaciju
Jednog popodneva, Mia je uzdahnula i rekla:
„Gdje se samo sakrio udžbenik iz matematike?“
Tražila je ispod stola, na polici, u torbi… ali nigdje ga nije bilo.
Sigurno vam se to već dogodilo – znate da nešto imate, ali ne znate gdje se nalazi.
Isto je nekad bilo i u knjižnicama.
Davno prije računala, knjižničari nisu imali ekrane ni tipkovnice. Knjige su tražili pomoću papirnatih kartica posloženih u ladicama. Da bi pronašli knjigu, morali su znati točno ime knjige, ime autora i pažljivo čitati kartice dok ne pronađu pravu. Tek tada su znali na kojoj se polici knjiga nalazi.
Danas je sve brže i jednostavnije.
Pojavom računala knjižnice su dobile računalne baze podataka. Knjižničari, ali i svi mi, možemo tražiti knjige upisujući ključne riječi. Tako možemo brzo saznati postoji li neka knjiga i gdje se nalazi.
Isto radimo i na internetu.
Kada želimo pronaći neku informaciju, koristimo tražilice. Jedna od najpoznatijih je Google. Otvorimo internetski preglednik (Chrome, Edge, Firefox ili neki drugi), upišemo ono što tražimo i pritisnemo tipku Enter.
Primjerice, ako tražimo kartu Republike Hrvatske, u tražilicu upišemo „karta Hrvatske“. Za nekoliko sekundi dobit ćemo puno rezultata – slike, tekstove i mrežne stranice.
Ali važno je znati još nešto.
Ako s interneta preuzimamo tekstove ili slike, moramo poštovati autorska prava.
To znači da trebamo napisati:
ime i prezime autora (ako je poznato),
adresu mrežne stranice,
datum kada smo informaciju pronašli.
Tako pokazujemo da poštujemo tuđi rad i da informacije koristimo pravilno.
Mia je na kraju pronašla svoj udžbenik – bio je u drugoj sobi.
Nasmijala se i rekla: „Dobro je znati kako tražiti – i u stvarnosti i na internetu!“
Danas, zahvaljujući računalima i internetu, brže nego ikad pronalazimo informacije. Ali važno je znati što tražimo, kako tražimo i kako se pravilno služimo pronađenim sadržajem.
I zato, kad sljedeći put kažeš „Tražim, tražim…“ znaj da već imaš odlične alate da pronađeš pravi odgovor.